Crkva Gospe Čudesne, Oštarije

Crkva u Oštarijama (nekada zvanim Otok ili Otočec), na posjedu krčkih knezova Frankopana, neosporno je najveća sakralna građevina Krbavske biskupije u srednjem vijeku, a posvećena je Čudesnoj Gospi od Otoka.

 

                Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, neki misle, zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta. U doba pisanja Modruškog urbara objavljenog godine 1486. nije još bilo zabilježeno ime Oštarije. Modruški urbar je prvi dokument u kojem su zabilježena 32 naselja na području Modruškoga feuda, među njima i naselje Otočec.

    Godine 1450. ili 1451., dakle, tridesetak godina prije objavljivanja Modruškoga urbara, knez Martin dao je sagraditi veliku crkvu na brežuljku kod Otočeca, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II. Frankopan. Njemu je bilo stalo da se započeta gradnja crkve što prije dovrši. Stjepan je u to vrijeme bio značajna osoba u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske, pa mu je takav društveni položaj omogućio da 1460., zajedno s krbavskim biskupom Franjom Stipkovićem (Modrušaninom), u poslanstvu u Mantovi uspije kod pape ishoditi premještaj Krbavske biskupije u Modruš. On je također zaslužan za dovođnje austrijskih graditelja radi izgradnje i ubrzanja dovršenja crkve u Oštarijama. Zahvaljujući njima svod broda te crkve veoma je sličan gradskoj kapeli Sv. Jurja u Bečkome Novom Mjestu, čiju je gradnju vodio Petar Pusika od 1440. do 1460. na traženje austrijskog kralja Friedricha III. za njegovu novu prijestolnicu.

 

 

 

 Hodočasnička mjesta, prošteništa, nastajala su i razvijala se na različite načine i često su imala izuzetna obilježja. U jednima su vjernici na čudesan način bili uslišeni. Druga su bila od službene crkve, pape, rimskih ureda ili biskupa obdarena oprostima i tako privlačila hodočasnike i stekla opću popularnost.
                Dakle, stvarala se tradicija po kojoj su se vjernici okupljali i nalazili utjehu i milost, a papa bi za tu milosnu pojavu opskrbio svetište posebnim oprostima.
                Zanimljivo je da su Oštarije od prvih početaka, tj. prvih pisanih vijesti, bile na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis  ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.